Uspomene Ostaju

	Od mojih bijelopoljskih dana proslo je mnogo ljeta.  Zub vremena 
vecinu toga ogoli, ali neki uspomene ostaju urezane u sjecanju citavog zivota.
Mnoge od nezaboravnih slicica iz mog ranog djetinjstva su vezane za osnovnu 
skolu "Niko Maras", gdje sam zapoceo svoje skolovanje: put iz susjednih 
Berislavaca preko Brzinjaka sa ostalim djacima, tri kremica za deset dinara 
i zvaka mjesto kusura u prodavnici pored skole, igranje lopte u dvoristu, 
bezbrojni djacki nestasluci...  
	Moju prvu "kosu, tanku, uspravnu, debelu" sam naucio u ucionicama 
OS "Niko Maras" od mojih ucitelja Mitra Marasa i Borke Minic.  Tu su bili i
drugi ucitelji koji su sa mojim razredom provodili vrijeme, kao sto je 
uciteljica Nevenka.  Ti prvi koraci -- pismenost i zelja za ucenjem -- koju 
su na mene ovi divni pedagozi prenijeli predstavljali su jednu od najranijih 
i najbitnijih prekretnica u mom zivotu.  Smatram svojom velikom srecom sto 
sam na samom pocetku obrazovanja naisao na tako predane ucitelje koji su na 
nas strpljivo prenosili znanje i roditeljski nas ucili pravilima ponasanja.  
Velikim dijelom zbog pecata koji su na meni ostavili starjesine iz 
bijelopoljske skole, odlucio sam da ostanem u skolstvu, koje od tada nisam 
ni napustao.
	U prvih sto godina postojanja, osnovna skola u Bijelom Polju je 
iznjedrila brojne velike zecane i crnogorce.  Na zalost, brojni ratovi koji
su zadesili nasu zemlju u prethodnom stoljecu, ucinili su da mnogi od ovih
velikih ljudi pero zamijene puskom.  Vecina od njih je u ratovima i izgubila
svoje mlade zivote, daleko prije svog zenita.  Moja je velika zelja da 
sljedeca stoljeca postojanja nase skole proteknu u miru, i da ona bude 
rasadnik umnih i prosvecenih ljudi koji ce biti ponos Zete, Crne Gore i 
svijeta.  
	Rjesenje za vecinu problema sa kojima se u danasnjem drustvu 
suceljavamo je upravo u obrazovanju.  Obrazovanje nam siri horizonte i 
omogucava nam da budemo tolerantni prema onima koji nisu isti kao mi po 
etnickoj, vjerskoj, rasnoj ili drugim osnovama.  Jedino kroz takvu 
toleranciju, proizvedenu obrazovanjem i vaspitanjem od najranijeg
djetinjstva, mozemo imati nadu u bolju buducnost u miru i blagostanju.
	Na uciteljima je velika odgovornost vajanja novih generacija.  
Djeca kao mali sundjeri upijaju svaku rijec, svaki gest svojih nastavnika,
a obrazovanje i vaspitanje koje tu steknu ostavlja na njima traga do kraja
zivota.  Dok god je medju nama, u sred nase rodne Zete, prije svega dobrih
ljudi i vrsnih pedagoga kao sto nam je u prvih sto godina dala bijelopoljska
osnovna skola, mozemo sa ponosom, bilo gdje u svijetu, reci da smo pohadjali
OS "Niko Maras" u Bijelom Polju.
	Svim bivsim, sadasnjim i buducim djacima i starjesinama OS "Niko 
Maras", cestitam ovaj veliki jubilej sa zeljom da nastavimo svijetlu 
tradiciju skole zapocetu u prvom stoljecu postojanja.